-- Pitali ste me sta me inspirise, vrlo cesto ljepota ili nesto sto samo ja nalazim da je privlacno, to daje neku posebnu draz, jer je onda dozivljavam vrlo licno, sto je bitno da bi se stvaralo. Tako da me ljepota, jer uzeli smo je kao primjer, ne privlaci u svom klasicnom obliku, vec u onom kako je ja vidim, dakle, taj predmet moje inspiracije i ne mora odgovarati opstim kriterijumima ljepote vec se uklapa u ono sto ja podrazumijevam pod lijepim. Taj model mozete primjeniti na sve. -Mislite li da je ljepota onda relativna ili objektivna vrijednost ? -Sasvim sam siguran da je i jedno i drugo. Imate li vi neko misljenje o tome? -Valjda da bi postojala ljepota mora da postoji ruznoca, a ja sam ovu drugu uvijek dozivljavala kao neko prelazno stanje, kao nesto sto nikada nije trajno, sto uvijek moze da se proljepsa i napreduje ka boljem. Rekla bih da sam ravnodusna prema lijepom i ruznom, jer od pocetka sebe nisam vidjela ni kao lijepu ni kao ruznu pa cak ni danas, vjerovatno je tome dosta doprinio lijek protiv ruznoce koji sam nasla u jednoj ruskoj bajci jos kao djevojcica. U toj prici je neki princ svoju ruznocu i starost, koje su bile plod carolije neke zle vjestice, izlijecio kupajuci se u buretu prvo vruce, onda hladne, pa opet vruce vode. Tako sam naucila da svijet oko sebe prihvatim onakavim kakav jeste ne koristeci se nekim kliseiranim mjerilima. Naucila sam da volim zivotinje koje su drugima bile ruzne, cak ostecene, sakate, lijepa mi je bila pustos, krs, i ne samo to, vec sam i na izgled ljudi bila potpuno ravnodusna. Bilo mi je vazno samo to nesto sto je isijavalo iz njih samih, ta neka sustina koju mogu nekada da vidim u mislima u obliku neke slike, simbola. Zato ne vjerujem u spoljasnju ljepotu, za mene je ona nevazna, cisti privid i laz, isto kao i ruznoca, shvatam ih kao privremena stanja materije. Doduse ne mogu da poreknem da negdje postoji sklad i harmonija predmetnog koje se po nekim standardima mogu uzeti kao lijepo, ili nesklad koji se po istim standardima moze nazvati ruznim, ali ipak ne cinim razliku izmedju u prvog i drugog, one su realnosti koje prihvatam ne klanjajuci se prvoj i ne skrivajuci pogled od druge. Forma je vazna koliko dopusta sustini da djela i vlada njome, u tom smislu mi imamo odgovornost prema sopstvenom tijelu, ne da bi smo ga ukrasavali i pokusavali uciniti ljepsim, vec da bi smo ga sto duze uspijevali ocuvati u zdravlju i tako omoguciti dusi da djeluje do ispunjenja svoje svrhe. (iz knjige -Pricaa za jednog covjeka)