Gledao je kroz prozor kupea pokusavajuci da prevari sopstveno oko, fragmente pejzaza koje je hvatalo nadogradjivao je mastom, to ga je neko vrijeme zabavljalo. Krajnje odrediste putovanja bilo mu je nepoznato, kao i svaki put kada bi posao u potragu za inspiracijom koja bi utekla negdje od njega. Na salteru na zeljeznickoj stanici uzeo je kartu do najudaljenijeg mjesta na kojem staje voz koji krece u 13.15 prethodno napominjujuci sluzbenici da mu ne otkrije ime njegovog konacnog cilja. Na taj je nacin vjestacki kreirao blagi osjecaj uzbudjenja koji nastaje u iscekivanju nepoznatog, to su bili potrebni uslovi da bi se nadahnuce ponovo namamilo u njegov unutrasnji svijet. Preko puta njega sjedjela je starija zena. Imala je kosu farbanu u crveno, nemirne oci, narocito lijevo, i usta koja nisu umijela da cute. Od kako je postala udovica pocela je da zivi potpuno reformisanim zivotom, sve sto je bilo staro ona je bacila, zapravo jedino sto je ostavila bila je slika sa vjencanja. Posto je prezirala samocu cesto je putovala kcerki koja je igrom slucaja zivjela u istom mjestu ka kom je putovao i covijek sa kojim je dijelila kupe. Sarala je onim svojim lijevim okom po svom saputniku. Zakljuci da ne moze imati vise od trideset i osam godina, vjerovatno razveden, i sasvim sigurno, sudeci po cipelama od krokodilske koze vrlo dobro stojeci, a opet vozio se u kupeu treceg razreda, sto je zagolicalo njenu ljubopitljivu prirodu zato iskoristi prvu priliku pa ga upita : -A, gospodin, gdje putuje? Na to se on malo zamisli, pa joj odgovori: -Ne bih vam znao reci ime mjesta, ali znam da izlazim na posljednjoj stanici. -Kako to da ne znate ime mjesta? Pomalo ce zacudjeno. -Namjerno nisam htio da znam. Rece jednostavno. Ona se nasmijala glasno. -Zaista imate interesantan smisao za humor. Ona je bila vrlo jednostavna zena njeno misljenje I djelanje bilo je potpuno oslonjeno na razum, zato sve sto se nije moglo ukalupiti u taj kalup prakticne logicke misli u njenoj glavi nuzno bi bilo etiketisano kao natprirodno, kao carolija, magija. Tacno je postojala granica prihvatljivog u recepciji elemenata stvarnosti, sve sto je bilo na samoj granici ili izvan nje, sve sto je bilo imaginarno, maglovito u njoj je izazivalo strah I odbojnost. -Zasto onda putujete tamo? -To vam svakako ne bi nista znacilo, cak i kada bih vam rekao. Odgovori. Ona pomisli kako je ovaj covjek potpuno cudan, pa stoga uprkos svojoj prirodi odluci da vise ne pokusava zametati konverzaciju, jer bi ovaj sav njen trud presjekao jednom prostom recenicom. Noc je pala brzo kako je to obicaj u ovo doba godine. Putnici su negdje na horizontu mogli vidjeti svijetla koja su treperila kao ilindanske vatre. Bio je to jos jedan mali grad, cini se kako svi mali gradovi lice jedni na druge, sasvim sigurno nije to zbog njihovih arhitektonskoh rjesenja koja su raznolika I posebna, zapravo ta slicnost proizilazi iz nevidljive sile koja upravlja njima. Ona im daje specifican ton, boju, pa cak i miris, taj ton je po obicaju uvijek jedan te isti ton, isto kao I boja koja je svugdje jednoobrazna, ne postoje nijanse, I na kraju miris, sasvim neodredjen. Djelovawe te sile ili tog zakona ispoljava se u otklanjanju svega sto se na bilo koji nacin ne uklapa u tu sliku opstosti. Sve sto ima drugi ton, drugaciju nijansu ili miris tezI da bude odstranjeno, odbaceno, zbog toga pojedinacnost I posebnost da bi se ocuvala nuzno se povlacI u sebe. Voz se zaustavio. zeljeznicka stanica bila je velika i moderna konstrukcija gvozdja i stakla, tako da se pod jakim svjetlom jasno mogla vidjeti njena utroba. Bila je jednostavne spoljasnjosti, gotovo potpuno zanemarene, ali neocekivano raskosne unutrasnjosti koja je izbijala u prvi plan i kao da se sirila sa svjetlom van granica zgrade, zbog toga se cinila poput cardaka koji lebdi iznad zemlje. Izgledala je kao zivi organizam jer je vrvjela ljudima koji su se kretali na sve strane upravljeni ka svojim ciljevima neprimjecujuci jedni druge. Privucen tom slikom onaj covijek ustade sa secije i otvori prozor. Duboko je udahnuo par puta, mirisalo je na zimu. -Cini li vam se pomalo nestvarnom ova zgrada? Upita zenu. -Da budem iskrena, ne dopada mi se, vise volim one starinske. Moderna arhitektura mi nikada nija bila privlacna. Izgleda da je moje vrijeme proslo. Rekla je kao da je pokusavala da iznudi kompliment. Njemu zapravo i nije bilo vazno njeno misljenje, vise je razmisljao na glas. -Rekao bih da je potpuno posebna, nikada nisam vidio takvo nesto. Da niste slucajno zapazili kako se zove ovaj grad? -Nisam, cini mi se da nije bilo ploce sa natpisom, ili nam je promakla. Odgovori udovica. Pistaljka je isprva zakrkaljala da bi potom pustila dug i jasan zvuk nadjacavsi sumove koji su dopirali do kupea. Lokomotiva je krenula, snazno povukavsi vagone u kojima su se nalazili putnici, covijek naslonjen na prozor, povucen silom pogona malo je zateturao. Posmatrao je grad koji je iscezavao u daljini. Lagana vrata zaskripala su dva puta. -Dobro vece. Je li slobodno? Pitala je kratko. -Jeste, izvolite. Rekla je crvenokosa gospodja, pokazujuci mjesto do sebe radujuci se sto ce konacno dobiti sagovornika. Usla je noseci mali tamni kofer zabravljen zlatnim katancem. Odjeca koju je nosila nije pristajala mladoj djevojci, nekakav sivi komplet od tvida, duga suknja i sako izgledali su kao da su krojeni prije vise od pola vijeka. Lice joj je bilo svijetlo, a oci pomalo suzne od vjetra. -Da li je hladno vani? Upita je crvenokosa. -Jeste, vrlo je svjeze. Jesen je skoro prosla, a ja jos tugujem za ljetom. -Ne vrijedi tugovati za necim sto je proslo. Na to ce crvenokosa. Nego gospodin i ja smo raspravljali o imenu ovog mjesta, ali cini se da nam je promakla ploca sa natpisom. Njemu se narocito dopala ona zeljeznicka stanica. -U pravu ste, vrlo je lijepa. Meni se dopada to sto njena unutrasnjost postaje njena spoljasnjost, cini se kao velika rendgenska slika. Uopste cijeli grad je neobican, ovdje sam vidjela najcudnije kuce bez vrata kroz koje duva promaja, i ljude koji nose odjecu naopacke i razlicite cipele, neki imaju kose i brkove do poda, a dame nose kokoske u rukama mjesto pudlica, ipak najcudnije od svega toga je to sto se niko ni na koga ne obazire. Potom se malo zamisli pa nastavi: Ali, ne bih vam znala reci kako se zove ime tog grada, bio mi je samo usputna stanica. -Vi i gospodin onda imate nesto zajednicko, na to ce pomalo ironicno, on ne zna gdje se uputio, a vi ne znate odakle ste krenuli. -A vi gospodo, znate li vi gdje idete? Upita covijek udovicu. -Naravno, odgovori. Prvo idem u posjetu kcerki, a potom gdje me put nanaese. Od kada mi je muz preminuo ja sam u novoj mladosti. No, nemojte odmah pogresno da zakljucujete, nisam jedva docekala da se rijesim svog supruga, naprotiv veoma sam ga voljela. Ipak, on je otisao prije mene, a posto nemam vise toga sto bi me vezivalo za jedno mjesto, naravno postoje uspomene ali one su pokretne, zato dosta putujem. Nego djevojko, obrati joj se, pa je uze za ruku, nadam se da gospodin nece zamjeriti na pitanju, recite vi meni kakvi su ovi dananjii muskarci? -Ne znam kakvi su bili ranije da bih mogla da ih uporedim. Odgovori djevojka. -Ranije, a to bi znacilo u moje vrijeme, nije bilo neosvojivih muskaraca. Ovo se odnosi na zenu koja dobro zna da procjeni muskarca, ipak nije samo to dovoljno, vec takva zena mora muskarca da posmatra kao cilj koji treba dosegnuti, uz to treba da je dovoljno ambiciozna i sposobna. Ljubav vam je borba kao i sve u zivotu, to je moje iskustvo. Pa ipak kada se osvrnem oko sebe nekada mi se cini da su ovi danasnji muskarci u necemu drugaciji. -Mislim da upravo jednog takvog, danasnjeg muskarca imate pred sobom. Djelujem li vam ja neosvojiv? -O tome ne mogu da sudim ipak dovoljno ste mladi da mi budete sin, rece gospodja, ali pitajmo gospodjicu. Kako se vama on cini? Djevojka malo zastade, ocigledno joj je bilo neugodno. -No, dajte postavite covijeku dijagnozu. Da bi je postedio nelagode covijek rece: -A sta onda mi muskarci da radimo? Zato ste gospodjo samo donekle u pravu, jer da bi djevojka mogla da osvaja, mora da nauci kako se to cini, dakle prije toga mora biti osvojena prvi put. Ako je prvi muskarac u njenom zivotu bio dobar ucitelj, zasigurno ce i ona postati zavodnica, pa opet i mi muskarci ucimo od zena, jedan filozof je rekao da je sa covijekom tek tada gotovo kada toliko ostari da vise ne moze nauciti od mlade djevojke. Udovica je iz svoje glomazne torbe pomalo ocufanih rucki izvadila nekoliko madarina ponudivsi ih saputnicima. Miris voca obojio je vjetar koji je ulazio kroz prozor, to je pomalo usporavalo ritam razgovora koji je bio uhvatio maha. Gospodja je jela halapljivo, gurajuci sa svakom kriskom cijela tri prsta u usta. Tisina je, sto zbog uzinanja sto zbog umora koji je savladao glavnu nositeljicu dijaloga, polako pocela ispunjavati prostor, na poslijetku iscrpljena, gospodja je zaspala. Svjetla u kupeima su se pogasila, gusta tama brisala je konture zidova tako da se ta mala prostorija cinila beskrajno duga i siroka, tek iz visina svoju njeznu luc unutra bacala su prigusena nebeska tijela. Ta blaga svijetlost koso je sjekla vazduh zaustavljajuci se na sjajnoj zjenici djevojcinog oka, na cijem dnu ste mogli sasvim jasno vidjeti cistu esenciju sjete. U rukama je drzala mandarinu koju joj je dala udovica, ona se igrala sa njom, prebacujuci je iz ruke u ruku. -Vjerujete li u sudbinu? Pitao je na nacin koji mu je pristajao, nije volio suvisne stvari zato se nije zamarao uvodima, ako bi vas trebao nesto pitati cinio je to otvoreno, jasno, bez previse rijeci. Gotovo da bi vam pitanje bacao u lice iznenada, namjerno u trenutku kada bi ocjenio da to ne biste ocekivali, a potom bi cekao vasu reakciju. On je imao strast prema tim sitnim trenucima iscekivanja kao sto neko ima strast prema picu ili kocki. -Ne. Odgovori. -Djelujete prilicno sigurni u to. Na to ona ustade popravi izguzvane krajeve suknje, i tiho da ne probudi crvenokosu koja je spavala premjesti se do njega na seciju. -Zar postojanje sudbine ne bi bilo potpuno porazavajuce za covijeka? Evo recimo nas susret mislite li da je slucajnost, sudbina ili mozda potreba? Razmislite. -Ne znam, vas sam pitao da mi otklonite dilemu. -Mislim da to sto smo se sreli nije ni slucajnost ni sudbina vec ovo trece, cista potreba. -Kako to mislite? -Jednostavno. Vidite, sama psiha posjeduje odredjen, nazvacu ga privlacan kvalitet, dakle ima sposobnost da privlaci ljude i stvari, elemente onoga sto zovemo objektivna stvarnost u svoju sopstvenu stvarnost. To nije privilegija samo izabranih ljudi, to mogu svi, razlika je samo sto to neki cine planirano i ciljano, potpuno svjesno, takvih je malo, dok je mnogo veci broj ljudi koji to cine nesvjesno. Taj kvalitet ne mogu da nazovem silom jer on to nije, on je vise kao neka struja koja probija granice priznate, ovjerene stvarnosti. Tako sve moje zelje i potrebe postaju ostvarive, jedini uslov je zelja koja mora da bude sam sadrzaj duse, da bude potpuno moja bez postojanja najmanje sumnje, konflikta ili straha. Zato je sasvim sigurno da ste vi ovdje zbog mene koliko sam i ja zbog vas, a i gospodja ja tu iz istog razloga. Pomalo me nepovjerljivo gledate, zato cu vam navesti jedan obican primjer. Imala sam tada sedam ili osam godina, inace sam se oduvijek pomalo osjecala kao autsajder I nikako nisam mogla da se uklopim u drustvo svojih vrsnjaka, valjda sam zbog toga iz dosade sama igrala izmisljene igrice koje su tada neznajuci imale za cilj jacanje intuicije, pogadjanje misli, ali i otkrivanje nekih novih sadrzaja duse. U to vrijeme valjda zbog usamljenosti silno sam zeljela psa, jer zaista mi je trebao iskren prijatelj. Mozda vam sada zvuci smijesno i sasvim ostvarivo, ali u to doba to je bila jedna potpuno neostvariva zelja. Sjecam se da je bila jesen, vracala sam se iz skole. Bilo je pred nevrijeme, jak vjetar je vitlao prasinu i trunje po cesti, tako da je mrva toga dospjela u moje oko. Trljajuci oci otkinuh jednu trepavicu, kako prilici, stavih je izmedju dva prsta i izgovorih zelju glasno u sebi: -Daj Boze da u srijedu dobijem psa. I zaista prvu srijedu nakon toga dana majka mi je poklonila psa, stene posavskog gonica. -Lijepa prica. Ali zasto mislite da to nije slucajnost? Onda bi se svima sve zelje ostvarivale, a svijet bi bio jedno haoticno mjesto. -Nije slucajnost jer sam tada kao dijete nesvjesno u svoju stvarnost privlacila dijelove svijeta koji mi je bio potreban, a danas to cinim sasvim ciljano i svjesno. To vam je nesto otprilike kao obrambeni mehanizam duse, kao sto tijelo posjeduje sopstveni imuni sistem, takav sistem posjeduje i dusa. Razumijete? -Ne bas sasvim. -Evo recimo. Sta se desava u vasem tijelu kada vas napadne virus prehlade? Organizam pocinje sam da se bori, da bi se vratio u prvobitno stanje ravnoteze. Na tom principu funkcionise I taj mehanizam duse, ukoliko je narusen njen prirodni balans, ukoliko je bilo cim narusena njena ravnoteza ona ce nastojati da je ponovo uspostavi.